ACT I: There was another man who saw that she was beautiful
30.07.2009.,
PART ONE

20. kolovoza 1883. godine
London, Engleska

Nije se ni pokušavao skloniti kada je olovno nebo na njega sasulo ledeni pljusak uspomena; slomljen, izmučen, zaslijepljen svjetlosnim krvarenjima iz crne rupe nad Londonom, pohlepno je udisao pomiješane arome grlenih uzdisaja i zraka zatrovanog dimom, aromu ljetne kiše što mu se grubo slijevala niz kameno, mramorno lice, oživljavajući sjećanja. Njegove tamne oči, oivičene krvavocrvenim kolobarima i prošlošću ispisanom sa svim svojim grubostima, mahnito su kružile sivim ulicama engleske prijestonice, upijajući taj novi, hrabri svijet što je nadraživao njegova oslabljena čula. Sa malom naprtnjačom na leđima ogrnutim u topli crni kaput što mu je dopirao do koljena, koračao je periferijom puste četvrti u kojoj su vladale kuga i bijeda; najgore su promjene zahvatile ovaj kraj. Mjesta koja nekoć brujaše od života, prostori na kojima je kao dječak trčkarao i borio se djelovala su poput apstrakcija očaja bez sjaja, gdje su beskućnici i prosjaci trulili u vlažnim kutovima slijepih ulica, razbacane kutije zakrčivale put, a pacovi slobodno trčkarali po zarđalim kanalizacijskim cijevima. Nadvladalo je đubre, i sve što se nekoć doimalo poznatim, sada je bilo drukčije, prazno, gotovo režirano; kao da su uski, klaustrofobični prolazi i građevine vlažne od instrumentarija kiše bili dio scenografije, a očajnici zakukuljeni u otrcane ogrtače svi odreda glumci koji besprijekorno igraju svoje uloge.

Sve je namješteno. Muškarac plamtećih očiju zastade, grozničavo se osvrćući, a siloviti mu vjetrovi raspirivaše bujnu, ugljenocrnu kosu što nad desnim kutom njegova blijeda čela bijaše urešena snopom bisernobijelih pramenova. Gledaj, doima se da su ovi crvi živjeli i bez tebe među sobom, kao da se Zemlja okretala i dok si trunuo u tamnici.

„Tko si Ti, sjeno samotna što lutaš pustim, sablasnim ulicama, dok čitav svijet sniva? Tko si Ti dušo, nemirna, prognana što tražiš nešto bez strepnje i ponosa?“

I sam se sebi učini nepoznatim i stranim, a noć mu još šapnu svojim maćehinskim glasovima, noć kasnog kolovoza, išibana munjama i silovana pljuskovima, šapnu mu da je vrijeme da se iskopaju duhovi prošlosti.

Iznenada skrenu.

Baš kao i onog sumraka davne 1868. godine, zapadna ulica dovela ga je pred grandiozno pročelje zdanja što nekoć bijaše najveći ponos viktorijanske Engleske, Narodna opera, a sada ruševna, napuštena utvrda čije nekoć velebne kule i glomazni hodnici postaše utočišta lutajućih duša. Ljudi bijahu već toliko naviknuti na njezinu otrcanu veličinu, a postojanje nekadašnje nenadmašive glazbene čarolije im vremenom postade zanemarljivo i beznačajno. Bijednici. Nisu bili svjesni kakve bi im sve priče mogla ispričati ta nevidljiva nit što povezuje sirotinju i gospodstvo, neimaštinu i raskoš, težnju za neiskazivom ljepotom i sjenu propasti što se nad nju nadvija, samo da ju usljed jednog sukoba uličnih razbojnika nije opustošio požar i da prva dva kata – skupa sa pozornicom – nije progutao plamen. Činilo se da su grijesi Engleske te noći bili smrtni.

Uspomene zaživješe; njegov mračni um je izvodio neželjene, opasne igre, vrteći prizore unatrag, sve brže i brže, do dana u kojima je pocrnjela operna kuća bila otjelotvorenje ekstravagancije i raskoši, riznica svjetske umjetnosti. Kao da je nalet njegovih sve nepovezanijih misli vratio stari sjaj čađavim, masivnim zidovima, otkrivajući misteriozne mozaike i mramor oslikan gotičkim prizorima; svojim je duhovnim očima razaznavao portrete što su danonoćno vodili komične filozofske rasprave, antičke statue što bijahu isklesane u dragom kamenju, te siluete prekrasnih, mrtvih aristokratkinja na mjestima gdje su se sjekle linije bjelokosnog stropa. Krvavocrvena zavjesa uspomena podigla se i, opijena nemirnom melodijom začaranih violina, otkrila nizove udobnih sjedala gdje sjediše gospoda u smokinzima i sa crnim cilindrima, u pratnji svojih lijepih, profinjenih družica koje su svoja blijeda lica rashlađivale čipkanim lepezama. Kroz njegov tamni, nedefinirani pogled, sve oči znatiželjnika bijahu prikovane za pozornicu osvijetljenu bakarnozlatnim jezičcima baklji, pozornicu na kojoj je, poput božice na uzvišenom tronu, stajala Ona. Lili Marleen.

Ime mu je bilo Barker. Tada. Benjamin Barker. Bio je naočit mladić od tek navršenih dvadeset godina, blago preplanule puti, očiju boje čokolade i kestenjaste kose što mu je gotovo uvijek zaklanjala privlačne, simetrične crte lica. Radoznao i sanjarskog duha, imao je biografiju s lijepim štofom provincijskih lirika, s odricanjima od svega što je trebao biti, s kletvama, siromaštvima i obiteljskim tragedijama, s čarobnjaštvom i svim fantastičnim predajama što su naglo počele gubiti smisao kada je upoznao nju. Desilo se to posve slučajno; susreli su se kraj ulične svjetiljke podno veličanstvenog kazališta, netom nakon opere u kojoj je odigrala svoju prvu glavnu ulogu, i od toga je trenutka počeo osjećati poriv klečanja pred ikonom svoga grijeha, velebni poriv suosjećanja, darivanja i žrtvovanja, što bijaše u najmanju ruku opasno po onaj njegov uredni građanski dio i njegovu misiju skromnog, naivnog brijača. Kad god bi posao išao dobro, dolazio bi u kazalište i utapao se u očaravajućim intonacijama njezina operna glasa, nadajući se da će te večeri biti vrijedan tog hladnog, ustrajnog pogleda očiju istopljenih u smaragdu što niti jednog muškarca nisu ostavljale ravnodušnim. Kako je vrijeme odmicalo, tako bi Lili Marleen sve češće, kad bi se susreli pred vratima njezine garderobe ili na prilazu zakrčenom nizovima kočija, nakratko zastala i – uz onaj neodoljivi, zavodnički osmijeh – povela razgovor sa svojim mladim udvaračem, tek se, naizgled, usputno raspitujući jesu li nevjerojatne glasine o njegovom krvnom srodstvu i suparništvu sa Christianom Barkerom istinite i kako, za ljubav božju, misli cijelu tu novonastalu zbrku privesti kraju.

Inače nije volio govoriti o tomu, no za nju je vrijedilo napraviti iznimku; jednom joj je prilikom ispričao sve, baš sve, i to se – gle čuda! – odigralo kraj one stare svjetiljke gdje ju je po prvi puta ugledao. Prošao je bio stotinu raskrižja, ali je još uvijek bio na onom svom prvom, stojeći blijed i pun plemenite neodlučnosti da ne bude ni mrvicu manji od nekih tragičnih junaka. Činilo mu se da će na tome raskrižju dočekati i kraj, neriješen u svojim temeljnim dvojbama; tu su ga, kao i tisuće drugih muškaraca, okrutno dovele natprirodna, fatalna ljepota i anđeoski glas Lili Marleen Kalischer.

Njihov je posljednji susret bio nepodnošljivo kratak, po nekom nepogrešivom izračunu da mora biti dovoljan, upravo bolno dovoljan za ionako prejake vatre što su gorjele u Benjaminovim grudima. Lili Marleen je te sudnje, olujne noći igrala glavnu ulogu u operi „Marie Antoinette of France“, blistajući u veličanstvenoj, purpurnoj haljini što bijaše satkana posebno za tu priliku, po najprofinjenijoj francuskoj modi i sa desetinama isprepletenih slojeva i kitnjastih vezica oko rukava; raskoš i ekstravagancija uklapale su se uz blijedoću njezina lica i galantnost kretnji što doista bijahu dostojne jedne kraljice. Zaigrano zaklanjajući polovicu porculanskog lica pod okriljem lepeze, pjevala je o ljubavi, spletkama i zakletvama, glasom izbrušenim saksonskim akcentom koga se mlada prima donna velško-njemačkog podrijetla nikako nije mogla riješiti; bio je to dio njezinog nadmenog, arijevskog šarma, tračak iskonskog savršenstva u šablonima ljepote britanskih plemkinja.

Benjamin je bio u prvom redu, nasmijan, slušajući njezin moćni, lirski sopran kako stvara glazbu toliko zadivljujuću da je gospoda iz prvih redova u zanosu bacala cvijeće na pozornicu.

Ali on ne bijaše jedini u borbi za njezinu naklonost.

Christian Barker sjedio je u svečanoj loži i kroz pozlaćeni gospodski svezor gledao ljepoticu vrane kose; prodorne, blistavoplave oči blago su mu zatitrale kada se nasmiješila u njegovu pravcu, no obrisi njegova mramorna lica niti u jednom trenu ne podlegoše promjenama. Doimaše se poput ledenog platna po kome magična kičica baroknih umjetnika bijaše povukla nekoliko pravilnih, preciznih linija. Bio je odjeven u skupocjeno, carsko ruho sa svilenom mašnom i kitnjastim pojasom od zmijske kože, onakvo kakvo si Benjamin ne bi mogao priuštiti niti u najsmjelijim snovima, a svijetlosmeđa mu kosa bijaše uredno začešljana na desnu stranu; njegova aristokratska spoljašnjost tjerala je ljude da se – iz strahopoštovanja – drže na odstojanju od njega, sabijajući se jedni uz druge kako bi izbjegli prisustvo jednog od najutjecajnijih i najbogatijih velikana čarobnjačke zajednice.

Blijedim je prstima držao netom procvjetalu ponoćnocrnu ružu koju je poslije svršetka zadnjega čina jednim profinjenim pokretom bacio na desno krilo pozornice; bijaše to samo bezlični cvijet u moru orhideja i crvenih tulipana koji joj bijahu bačeni pod noge, no i jedini koji je Lili Marleen primila. Bila je lagano prislonila svoje senzualne, skrletne usnice o krunicu, čežnjivo gledajući ka svečanoj loži koja sada bijaše prazna; aplaudiranje, klicanje publike, uzvikivanje njezina imena i hihotavi smijeh mladih balerina nisu ju dodirivali.

Nestala je s pozornice prije no što se zastor spustio.

Benjamin ju je slijedio; probivši se kroz gužvu koju su činili kostimografi, scenografi i ostatak osoblja što je još jednu spektakularnu večer u Narodnoj operi proslavljao ispijanjem vina iz zlatnih pehara, presreo ju je tek na drugom okretištu stepenica. Činilo se da žuri.

„Lili! Lili Marleen!“, zazivao je.

„Oh. Benjamin.“ Lili Marleen bijaše zastala i – uz elegantan, graciozan okret – ponešto se bahato isprsila, potpuno zaboravljajući na činjenicu da je prije nekoliko dana prihvatila njegov poziv na večeru. Njezina duga, crna kosa bijaše povezana u čvrstu francusku punđu i djelomice sakrivena šeširom ukrašenim sa tri guščija pera i čipkanim povezom koji je lepršavo padao sve do njezinih golih ramena, lepršajući po koži bijeloj poput mlijeka. Ruke ukrašene srebrnim narukvicama i prstenjem položila je na bokove, a smaragdne su joj se, zacakljene oči nepovjerljivo premještale sa njegovog lica na buket tratinčica koji joj je pružio; netko može ginuti i umirati od želje za jednim trenutkom susreta, a nekom opet bude svejedno. Kako ljubav može činiti tako okrutna čuda?

„Nema riječi kojima bih noćas mogao dostojno zboriti o tvojoj ljepoti, Lili.“ Primio ju je za sitnu, nježnu šaku i prislonio usnice na sniježnobijeli saten od koga bijaše načinjena njezina rukavica, no, ona se pristojno oslobodila njegova dodira, dajući mu do znanja da je svaka nada koja se odnosi na njih bespredmetna. Ona ga nije željela. A ako i jeste, nije htjela to priznati.

„Oprosti. Moram ići.“ Promrmljavši frazu kao da je otrovna, primila je skute haljine i potrčala dalje niz ulaštene, mramorne stepenice što su se pružale sve do sporednog izlaza.

Snažan prasak groma vrati ga u stvarnost; utroba mu zadrhta.

„Kakva sam budala bio“, procijedio je kroz zube, očiju zažarenih bijesom.

Prije no što ga je noć odvela u mračni bezdan ulice Fleet, okrenuo se i još jednom pogledao osamljenu uličnu svjetiljku i njezinu bljedunjavu, treperavu sjenu gdje mu je, prije punih petnaest godina, brat po krvi preoteo ženu njegova života. Strastveni dodir usana i prijeziran, no samozadovoljan pogled koga mu je Christian uputio preko Lilina ramena bijahu posljednje što je Benjamin Barker vidio prije no što su ga dvojica naoružanih pandura zgrabila s leđa i onesvijestila snažnim udarcem u glavu. Prizor iz njegovih košmara.

„Sad je gotovo!“

Krenuo je dalje, na sjever, ka mjestu na kome se nadao da će pronaći gđu. Lovett. Eleanor. Noge su ga nosile same, nije ni gledao kuda ide; toliko je dobro poznavao put. Primijetio je čovjeka koji je nešto urlao sa prozora jedne ruševne kuće, nekolicinu jako našminkanih djevojaka iz bordela što su se skupile na ulazu u staru krčmu, te skupinu maskiranih muškaraca što su, stežući noževe blještavih oštrica, odmjeravali njegovu vitku, sablasnu priliku, no niti jednom nije zastao. Odlučnost koraka poslužila mu je umjesto oružja; noćas ga ništa nije moglo zaustaviti.

Čuvajte se. Uskoro će nastati pakao nad paklovima, obećao je sebi, svjetiljci, Christianu, Lili Marleen, čitavom ovom prljavom svijetu.

Pakao bez dna.
09:07 - Komentiraj ( 28 ) Print - On/Off